Redovnice u crkvi i svijetu

Zašto su danas redovnice potrebne crkvi i svijetu?


Zadovoljstvo i radost svake ljudske osobe ponajviše ovisi o tome, osjeća li se ona potrebnom, korisnom i važnom za druge osobe u svom bližem i daljnjem okruženju. Potrebe drugih ljudi podižu u nama životni napon, proizvode i usmjeravaju energiju, potiču na viziju, pozivaju na organizaciju našega života i rada, na promišljen i odgovoran odnos prema darovanom vremenu.

O tome najbolje svjedoče utemeljitelji, odnosno utemeljiteljice redovničkih družba i zajednica.

Potrebe drugih osoba daju našem životu razlog i smisao. Život je, naime, uvijek u odnosu prema nekome. Mogli bismo reći: živi smo dok za nekoga živimo, dok postojim za konkretnu osobu, odnosno osobe. Nitko naime ne može živjeti samo sebi, za sebe.

Image

Podsjećaju nas na to i riječi apostola Pavla:“Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire (Rim 14,).

Vjerojatno nas ništa toliko ne može kao osobe ugroziti koliko osjećaj nepotrebnosti, beskorisnosti i nevažnosti. Osjećaj da nas nitko ne treba, da je ono što radimo i čime se bavimo besmisleno, da ne postoje osobe kojima smo važni, koje se za nas zanimaju, očekuju nas i raduju nam se, može biti veoma porazan i poguban.

Da bismo bili zadovoljne osobe, a onda, osuđujem se reći i zajednice, potrebna nam je nutarnja sigurnost da su naš život i rad osmišljeni važnim životnim potrebama osoba kojima smo okruženi, da se nalazimo na pravom mjestu i bavimo s onim što je doista potrebno i važno, te se u ulozi koja nam je povjerena osjećamo domaće, „kao kod kuće“, tj. radimo ono što njabolje znademo, što našem služenju daje posebnu sigurnost i radost.

Image

Bez zadovoljstva duše i srca koje svijetli u očima, zrcali se na licu i osjeća u toplini glasa i smjrnosti gesta i pokreta, teško je misliti kako možemo zadovoljiti potrebe svojih bližnjih, ispuniti očekivanja onih koji više od svega, od nas očekuju nadu života, iskrenost i toplinu Božjih misli i osjećaja.


Koliko zajednica određuje život i rad redovnice?


No, ipak se uza sve to smijemo i trebamo pitati:
jesu li redovnice danas Crkvi i svijetu potrebne baš kao redovnice?
Treba li još uvijek Crkva i svijet redovničke zajednice?
Ne bismo li posao kojim obavljaju redovnice jednako tako mogle uspješno vršiti i kada ne bi bile redovnice?
Što je to „više“, i što je to „posebno“ i „drukčije“ što kao redovnice unose u svoju službu i služenje, a što druge osobe u njihovu životnom i radnom okružju naprosto teško i gotovo da ne mogu dati.
Koje je to i kakvo jedinstveno iskustvo iz kojega sestre žive i rade da mogu dati ono „više“, „posebno“, „drukčije“,
što se ne pokazuje tek kao nekakav duhovni luksuz, „blagdanski dodatak“,nego kao istinska potreba svakoga ljudskog srca, i svakoga ljudskog društva?

Image

U čemu se sastoji to jedinstveno iskustvo iz kojeg izvire i na kojem se neprestano napaja posebno poslanje redovnica i njihovo izvorno redovničko zvanje?
Što je to što redovničkoj djelatnosti daje poseban okus i kvalitetu, te ukoliko toga nedostaje, okružje u kojem žive i djeluju ostaje prikraćeno u bitnom i neprolaznome, u onome što je u konačnici „jedino potrebno“ (Lk 10,42)?
U čemu se sastoji svjetlo koje redovnice posjeduju i koje je potrebno osobama koje su im darovane za bližnje da bi u njima mogle vidjeti zadnji razlog i smisao svoga života i rada?
U čemu je posebnost i jedincatost sestara bez koje bi u Crkvi i svijetu nedostajala sigurnost u nadi koja nadilazi privreemeno i provizorno, sigurnost u ljubavi koja se ne veže na vrijeme i ne podliježe mijenama i promjenama?
Pitanje, da ne reknemo sumnja koja se eventualno može javiti u kojoj sestri je li ona baš kao redovnica danas potrebna Crkvi i svijetu te ne bi li možda, ako ne više i bolje, ono jednako tako uspješno mogla obavljati svoju službu i da nije redovnica, čini se da je u najužoj vezi s jednim drugim pitanjem odnosno s jednom drugom nesigurnošću:
Koliko redovnička zajednica kojoj neka sestra pripada bitno određuje njezin život i rad?
Koliko ono kako razmišlja i osjeća, kako živi i kako radi proizlazi iz njezine pripadnosti određenoj zajednici?
U kojoj mjeri iskustvo njezine redovničke zajednice, jedinstveni odnos u kojem se definira kao redovnica jedne sasvim određene zajednice pridonosi i u konačnici određuje kvalitetu njezina života i rada?
Koliko zapravo zajednica živi i djeluje u njoj i po njoj, odnosno koliko temeljno i posebno iskustvo zajedništva njezine zajednice njenome osobnome životu i radu daje ono „više“, „posebno“ i „drukčije“ što drugi koji je susreću u svijetu, posebno oni s kojima dijeli radnu sredinu, mogu popoznati kao dar i blagoslov za njihov život, kao novost, odnostno znak kojim se hrani njihova vjera, usavršava i jača njihova nada i ljubav?


Život na slavu Presvetoga Trojstva


Karizma i zavjeti koji se žive u redovničkoj zajednici imaju, dakle svoje posebno teološko, odnosno trinitarno značenje i vrijednosti za Crkvu, a onda, posljedično, i za svijet.
U svopćoj Crkvi koja se pokazuje kao „puk okupljen polazeći od jedinstva Oca i Sina i Duha Svetoga“, redovničke zajednice predstavljaju egzemplarne uzorke eklezijalne ikoničnosti.
One naime, naznačuju i u sebi utjelovljuju intenzivno i cjelovito zajedništvo života i ljubavi koje postoji u božanskom zajedništvu osoba;
jednodušnošću života pokazuju jedinstvo u daru, uzajamnom ljubavlju zajedništvo u darivanju, svjedoče za božansku narav dara i darivanja.
Kako u daru, tako i u darivanju svaka je osoba prisutna i djelatna cjelovito.
Jedna je u svima i sve su u jednoj.
U zajedničarskom životu, kako piše sv. Bazilije, snaga Duha koja je u jednomu istodobno prelazi u sve: „Tu ne samo da se koristi vlastitim darom, nego ga se i umnožava čineći i druge njegovim dionicima i uživa se plod tuđega dara kao svoga.“
Dakle, ne samo da pojedinac živi i djeluje u zajednici, nego i zajednica živi i djeluje u svakom pojedincu.
To, dakako, ne znači, da se opet poslužimo slikama iz glazbenog života, da svi u jednom zboru pjevaju isti glas ili da svi u jednom orkestru sviraju isti istrument.
Ljepota i bogatstvo božanskih trojstvenih odnosa zrcali se u jednoj zajednici kroz njezino jedinstvo u različitosti, odnosno kroz različitost u jedinstvu.
Naime, jednodušnost nije isto što i jednoličnost, zajedništvo nije isto što i jednoglasje! Bez slobode u ljubavi možda se može u jednoj zajednici postići besprijekoran red i formalna monolitnost,
ali ne i zajedništvo, ne i razigrani život.
Napomenimo samo, kako se uz monolitnost redovito veže monotonija i dosada, dok se zajedništvo očituje u živahnosti i kreativnosti. „Gdje je Duh Gospodnji, ondje je i sloboda“ (2 Kor 3,17).
U slobodi za ljubav koja se konkretizira u zavjetima poslušnosti, čistoće i siromaštva zrcali se narav božjih unutarnjih i vanjskih, spaso-povijesnih odnosa. Ljepota i bogatstvo Božjega života očituje se u jednoj zajednici posebno po raznim i različitim darovima, službama i djelovanjima.

Image

Različiti darovi, službe i djelovanja u jednoj redovničkoj zajednici u službi zajedničke karizme, pokazatelj su njezina života i djelovanja u jedinstvu i zajedništvu Presvetoga Trojstva, jer kako piše Apostol:
„Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima“ (1Kor 12, 4-6).
U redovničkim zajednicama, u primjeru njihova zajedničkog dioništva u daru i darivanju, u njihovu zajedničkom, „simfonijskom“ životu i djelovanju, sveopća Crkva, storena na sliku Presvetoga Trojstva,
ima predvodnike u njenoj trajnoj obnovi,
i to upravo pod vidom ikoničkog, trojsvenog života i djelovanja.
Svaka redovnička zajednica jedinstvom u daru i zajedništvom u darivanju podjeća sveopću Crkvu na njeno trinitarno podrijetlo i narav.
Trostrukim zavjetima pomoću kojih zajednički živi svoju posebnu karizmu pojedina redovnička zajednica podjeća partikularnu (mjesnu), a onda sveopću Crkvu na poslušnost Duhu, odnosno na život po Duhu (us- Gal, 5,16);
podsjeća je također na Krista,
koji premda bogat radi nas postao siromašan da se mi njegovim siromaštvom obogatimo (2Kor 8,9), jednako kao i na Oca koji nas ljubi ljubavlju čistom i savršenom,
i koji ni svoga Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao (Rim 8, 32).
U otvorenosti i velikodušnom djelovanju Božje trojstvene ljubavi prema svijetu ( u ekonomiji spasenja),
redovnička zajednica nalazi uporište i nadahnuće za poslanje u svijetu;
naime, ta je otvorenost i velikodušnost čuvaju od napasti izolacije, uvlačenja i zatvaranja u sebe;čuvaju je od grupnog egoizma, od ljubavi koja bi bila sebična, uvjetna i ograničena na svoju zajednicu.
Nema, naime, veće pogibelji za jednu zajednicu od one, da se bavi sama sobom. U jedinstvo dara i u zajedništvo darivanja jedne redovničke zajednice upisano je poslanje Božje nesebične, bezuvjetne i bezgranične ljubavi prema svijetu, prema svim skupinama i svim ljudima.
Redovničkoj je zajednici zajednički dar darovan za druge, i zajedništvo u zavjetima kao način na koji će njena posebna karizma u svijetu biti posebno plodna.


Utjelovljeni glas evanđeoske solidarnosti


Oblikovani obiteljskim ozračjem svoje redovničke zajednice, opremljene duhom jednostavnsoti, topline, i iskrenosti, redovnici i redovnice mogu u svijetu biti posebno učinkovito oruše pomirenja i povjerenja među ljudima, osobe koje pomažu uklanjanju kojekakvih predrasuda među ljudima, okupljaju oko sebe i međusobno povezuju naizgled vrlo različite i nepomirljive osobe.
U svom životnom okružju, posebno na svom radnom mjestu, kao braća i sestre svima, oni su tjelovljeni glas evanšeoske solidarnosti, svjedoci, kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego i o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta (usp. Mt 4,4).
Redovničke bi zajednice, naime, trebale moći posvjedočiti iz svog duhovnog obiteljskog iskustva kako se sreća ljuskog i obiteljskog života ne sastoji u materijalnom blagostanju,

Image

nego je prvenstveno treba tažiti u međusobnoj ljubavi: „Kako je milo kao braća zajedno živjeti“ (Ps 131,1).
Redovnici i redovnice trebaju pokazati kako je najisplativije ulaganje u životu, ulaganje u međusobno zajedništvo, u obiteljski mir i jedinstvo, i kako nisu u životu najvrjednije novčane i materijalne dionice, nego su najvrednije i najsigurnije duhovne dionice, a to su djela ljubavi i milosrđa.
Primjerom života oni bi trebali biti poziv i poruka svima: „Čovječe, ne gubi čuvajući, već skupi dajući.
Čovječe, dajući siromahu, sebi daješ, jer što drugome ne prepustiš, nećeš imati“
Izgubiti ljubav,
to je najveći gubitak;
istinska je duhovna nesreća kada izgubimo jedan u drugome brata ili sestru. Zato Apostol poziva:
„Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira“.
Od redovnika se smije očekivati da budu eksperti u zajedništvu, učitelji zajedništva, da drugoj braći i sestrama u Crkvi i sviejtu pomognu sačuvati ljubav, „svezu savršentsva“, tj. Da na temelju iskustva u svojoj redovničkoj zajednici pomognu drugima koji se muče svojim odnosom prema bližnjima, kako se kao Božji izabranici mogu zaodjenuti u milosrdno srce, u dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost;
kako mogu podnijeti jedni druge opraštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu.
Upravo iz kristološko-ekleziološke perspektive, redovnički se život danas treba promatrati kao veliko i zahtjevno poslanje.
Na potrebu za novim odnosima povjerenja i prijateljstva među osobama, pojedincima i zajednicama (brat, obitelj, narodi, države, kulture, civilizacije, religije) u suvremenom svijetu mogu odgovoriti samo one osobe i zajednice u kojima riječ Kristova prebiva u svem bogatstvu, osobe i zajednice čijim srcima upravlja mir Kristov.
Tko bi mogao biti prikladniji učitelj i svjedok zajedništva među ljudima i narodima od osoba koje su tu školu izučile u kući Božjoj, u novoj, od Krista osnovanoj obitelji?! Tko bi u tom pogledu mogao biti bolji od onih kojima je zajedništvo temeljni i najvažniji sadržaj cjeloživotnog (permanentnog) školovanja odnosno usavršavanja?!


Život u svadbenom ozračju


Živeći zaručničku odnosno svadbenu dimenziju redovničkog zvanja i poslanja, redovnici i redovnice su ne samo eshatološki znak u smislu da Crkvu i svijet podsjećaju na to kako je domovina naša na nebesima, i kako oni, koji se nađu dostoji onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih, niti se žene niti udaju, nego su kao anđeli na nebu, nego su oni kao takvi u prvom redu svjedoci života koji je ispunjen zauzetom i radosnom pripremom za konačni susret ljubavi s Kristom.
Oni su prije svega svjedoci radosnoga života, života koji se ostvaruje u budnom, da ne reknemo napetom i radosnom iščekivanju onoga koga „žeđa duša moja, koga želi tijelo moje“, to je život pun mašte koja se hrani ljubavlju, život u ljubavi koja je domišljata i kreativna:
kako se za svoga jedinog zaručnika što ljepše urediti, kako mu što bolje ugoditi, čime mu se i kako posebno svidjeti, oduševiti ga.
Jasno je da se takvu zaručničku odnosno cjeloživotnu pripremu za svadbeno slavlje s nebeskim zaručnikom Kristom ne može ostvariti pojedinačno nego u zajednici.
Svadba se, naime, priprema u obitelji uz pomoć obitelji;
pomoć bližnjih je u tom pogledu ključna, i to ne samo kao materijalna podrška, nego u prvom redu kao moralna i duhovna pomoć.
U pripremanju na svadbeno slavlje potrebna su braća i sestre s kojim se može podijeliti oduševljenje svojim zaručnikom, osobe koje su istih misli i osjećaja prema zaručniku koji je osvojio i njihovo i srce redovnica, osobe koje goje istu nadu i posjeduju u srcu istu radost u iščekivanju ljubljenoga.
Potrebne su redovnicama osobe koje će im pomoći u njihovu duhovnom opremanju i uljepšavanju, i koje će u tom smislu prema njima katkad biti i kritične; neće im samo laskati i povlađivati, nego će ih kada treba i opomenuti i ispraviti, i to sve u iskrenoj želji da svome zaručniku dođu svetge i besprijekorne. Potrebne su im osobe koje će se za njihovu duhovnu ljepotu žrtvovati;
kolje će žrtvu svoga života ugraditi u njihovu svadbu s nebeskim zaručnikom sve su to razlozi zašto je zaručničku ljubav prema Kristu u njezinoj eshatološkoj dimenziji moguće ostvariti u posebnom obliku i mjeri jedino u zajedništvu redovničke obitelji. Redovničke zajednice kao duhovne obitelji obilježene zaručničkom ljubavlju, kao male kuće Božje u kojima se živi trajna priprema na svadbu, poziv su i poticaj cijeloj Crkvi da čeka svoga Gospodina budna u molitvi i raspjevana njemu na slavu, raspjevana, dakako, prije svega ljubavlju i dobrim djelima. Zaručnička dimenzija redovničkog života treba pokazati kako istinski kršćanski život ne poznaje dosadu, mrzovolju, nehaj, neurednosti i zapuštenost. Upravo se po toj zaručničkoj dimenziji kršćanstvo treba posebno prepoznati kao vjera života, radosti, ljubavi, ljepote, kao vjera puna životnog smisla, napona i poleta.
Svijet u kojem mnogi ljudi djeluju jako umorno, bezvoljno i depresivno, svijet u kojem ima mnogo onih koji se nikome ne nadaju niti ikoga iščekuju, ne vide smisao i ne nalaze motiv zbog čega bi živjeli, takav svijet je upravo privilegirano mjesto redovničkoga poslanja. Ima li Crkva u cjelini važniju i hitniju zadaću od ove: spasiti današnjeg čovjeka od besmisla i tjeskobe, pomoći mu da živi radosno, reći mu da je stvoren za ljubav?!
I tko bi mogao to poslanje u Crkvi uspješnije izvršiti od redovničkih zajednica u kojima se njeguje svadbeno ozračje i živi zaručnička ljubav?!


Po čemu su redovnice posebne i drukčije?


Treba predpostaviti da većina od redovnica koje rade u bolnicama, u domovima za starije i nemoćne osobe, u dječjim vrticima, u školama i drugim društvenim i javnim ustanovama imaju pozitivan osjećaj da rade vrlo važan i koristan posao, ono što je u društvu priznato i što se posebno cijeni.
I kao da je gotovo nemoguće zamisliti da bi njihova stručna djelatnost na važnim društvenim područjima mogla dovesti u pitanje smislenost njihova života i rada. Nije uostalom teško vjerovati da je svaka od redovnica doživjela više pohvala i priznanja za svoj rad, kako od stručnih služba i osoba, tako i od onih osoba kojima izravno služe. No to opet ne znači da bi u krizi smisla lakše mogle doći sestre koje svoju djelatnost obavljaju isključivo unutar crkvenih i samostanskih okvira.

Image

Zar su, npr. Sestre sakristanke, aranžerke i čistačice, voditeljice župnog vjeronauka i pjevačkog zbora, vrsne kuharice, krojačice, vrtlarice, vratarice i druge, manje važne za zajednicu kojoj pripadaju i u kojoj daju najbolji dio sebe?
Zar se i one svojom uješnošću ne mogu doživjeti priznatima i korisnima?!
Nisu li i sestre u takvim službama često čule priznanje i zahvalu od svojih sestara i drugih osoba crkvenog i verničkog života. Smatram naprotiv da se neovisno o tome djelujemo li u društvenim i javnim ustanovama ili se pak isključivo krećemo i djelujemo u crkvenim prostorima, možemo naći pred pitanjem o životnom smislu i razlozima svoga djelovanja: je li nužno za posao koji se tenutno obavlja biti redovnica?
Je li razlog što je neka osoba ušla u svoju redovničku zajednicu bi taj da postane medicinska sestra, odgajateljica u dječjem vrtiću, vjeroučiteljica, profesorica u gimnaziji?
Zar sakristanka, kuharica, vratarica nužno mora biti redovnica?
Ne mogu li osobe bez redovničkih zavjeta biti voditelji župnog vjeronauka i crkvenih zborova? Vjerojatno bi se jedva tko danas u visoko profesionaliziranom svijetu rada usudio tvrditi: redovnice su najbolje medicinske sestre, one su najvrsnije katehistice, odgojiteljice, kuharice, cvjećarke itd.
Sestre sigurno pozaju u svom radnom okružju osobe, žene i muškarce, koji su iznimno kvalitetni u svome zanimanju odnosno zvanju, koji se također odlikuju izvanrednim ljudskim vrlinama: pažnjom, susretljivošću, nesebničnom požrtvovnošću…
i gotovo da među redovnicama nema sestre koja bi se usudila za sebe tvrditi da je u nekom poslu najbolja.
To dakako ne znači da velika većina sestara ne uživa velik ugled i poštovanje u svojoj radnoj sredini.
Sigurno da su mnoge među sestrama pravi uzori stručnog, ljudskog i kršćanskog ponašanja među svojim kolegicama i kolegama koji dolaze iz svjetovnog života.

Pjevanje u zboru ili solo muziciranje?


Premda treba vjerovati da karizma jedne zajednice koju je ona primila od Duha Svetoga po svome utemeljitelju predstavlja za svaku pojedinu sestru ono posebno na što je ona sveto ljubomorna, ipak može kod nekih sestara redovnica ( i braće redovnika) nedostajati svijest kako je upravo ta karizma zajedničko dobro cijele zajednice, i kako se ona u jednoj redovničkoj zajednici ne može privatizirati, nju se ne može uspješno živjeti odijeljeno i izvan zajednice.
Naime, izvan zajednice, kao dar jednog pojedinca, ona ima drukčije značenje i drugu vrijednost.
Karizma jedne družbe, odnosno zajednice u prvom je redu darovana zato da se ona ostvari u zajedništvu osoba i po zajedništvu osoba.
Ona se treba ostvariti kao zborna pjesma milosrdne ljubavi, služenja malenima i ranjenima; nju se može usporediti sa skladbom koja je pisana za orkestar, odnosno za zbor (ženski, muški, mješoviti; muški i ženski ogranci jedne družbe), a ne za solo muziciranje i pjevanje. A danas, promatrajući sa strane naše redovničke zajednice (sestre vjerojatno to još mnogo bolje mogu uočiti iznutra) može se steći dojam kako ima puno primjera „soliranja“, pokušaja da se karizma kao zajedničko dobro živi kao „privatno vlasništvo“, mimo zajednice i izvan nje. Iskustvo zajedništva u određenoj karizmi, odnosno očevidnost i snaga toga iskustva koje predstavlja temeljni uvjet za njezinu plodnost u svijetu, kao da je postalo nedovljno uočljivo i neshvatljivo.

Image

Baci li se čas pogled na evanđeoske savjete, odnosno redovničke zavjete, na zavjete poslušnosti, čistoće, i siromaštva, može se također postaviti pitanje kako i u kojoj mjeri te zavjete sestre žive u odnosu prema zajednici kojoj pripadaju, odnosno u odnosu prema temeljnoj karizmi, daru Duha, koji je zajednica baštinila od svojih utemeljitelja.
Koliko uspijevaju vjerno i cjelovito živjeti te zavjete upravo zahvaljujući zajednici, odnosno karizmi koju dijele s drugim sestrama svoje družbe?!
Bi li sestre mogle živjeti zavjete na isti način i jednako uspješno izvan svoje redovničke zajednice, u jednoj privatnoj režiji.
Koliko im u tom pogledu pomaže zajednica, odnosno koliko je njihovo ostarivanje motivirano i podržavano iskustvom redovničkog zajedništva u određenoj karizmi. U svijetu postoje muškarci i žene koji nastoje samostalno, kao pojedinci živjeti prema evanđeoskim savjetima poslušnosti, čistoće i siromaštva, a da nisu položili svečane ni jednostavne zavjete.
No, ono što smo rekli za karizmu, vrijedi i za zavjete.
Zavjeti poslušnsoti, čistoće i siromaštava koje redovnice žive kao zajedničko dobro unutar i pomoću određene zajednice, zavjeti kojim se izvrđavaju u zajedništvu dotične zajednice, i pomoću toga zajedništva, u odnosu na privatni i samostalni život po evanđeoskim savjetima, imaju drukčije značenje i drugu vrijednost.
Oni su u prvom redu u službi temeljne karizme, duhovnoga dara koji je jedna zajednica primila da ga u međusobnom zajedništvu, po nadahnutoj i organiziranoj ljubavi utjelovi u svijetu, da se po tom zajedničkom daru Duha, u kojem imaju dijela svi članovi zajednice, objavi i priopći ljubav koja svoj izvor ima u zajedništvu božanskih osoba.
„Sam bratski život, snagom kojega posvećene osobe nastoje živjeti u Kristu kao „samo jedno srce i samo jedna duša“ (Dj 4,32), predstavlja se kao rječita trinitarna ispovijest“.


Uzorak kuće Božje i uzor nove obitelji


Crkva u svojoj cjelini, sveopća Crkva, kuća je Božja (usp. 1 Tim 3,15; Heb 3,6),
svi koji joj pripadaju čine jednu, Božju obitelj.
To je zajednica u kojoj se živi tople međusobne odnose obiteljskoga obilježja. Glava te obitelji je Krist.
Svi članovi međusobno su braća i sestre.
Prema riječima pape Benedikta XVI, veličina Crkve i veličina vjerničkoga poziva je u tome što smo Božji hram u svijetu, mjesto gdje Bog stvarno stanuje, i što smo istodobno zajednica, Božja obitelj, obitelj onoga koji je ljubav. „Kao obitelj i Božja kuća moramo u svijetu ostvariti ljubav Božju i tako biti – snagom što dolazi iz vjere – mjesto i znak njegove prisutnosti.
“ Crkva kao obitelj satkana je ne na osnovama krvi i puti, nego na osnovama Krstova Duha, Duha poslušnosti i potpuna predanja Očevoj volji.

Image

U takvoj Crkvi koja je u svojoj cjelini Božja kuća i obitelj, redovničke zajednice predstavljaju posebni povijesni, vidljivi i opipljivi uzorak, utjelovljeni prikaz novog, duhovnog srodstva koje se ostvaruje i živi u cjeloživotnom zajedništvu s Kristom:
„Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše“(Lk 8,21); usp. Mk 3,35).
Zajedničko slušanje riječi Božje i zajednički život po toj istoj riječi, temelj su redovničkog života.
Redovnici žive zajedno upravo zato da bi se međusobno pomagali u što potpunijem vršenju Riječi, da bi u zajednici imali iskustvo novih obiteljskih odnosa o kojima govori Isus, te da bi tim iskustvom novoga bratstva i sestrinstva u Kristu oplodili i oplemenili životne odnose u cijeloj Crkvi.
„Posvećeni žjivot uistinu sačinjava živo sjećanje na način postojanja i postupanja Isusa kao utjelovljene Riječi pred Ocem i pred braćom.
On je živa predaja Spasiteljeva života i poruke“.
Zajedničko karizmi svih redovničkih zajednica sastoji se upravo u svjedočenju za novu obitelj u kojoj su svi braća i sestre, pozvani ne da gospoduju jedni nad drugima, nego da služe jedni drugima.
U tom pogledu redovničke zajednice u raznolikosti svojih karizmi imaju i zajedničko poslanje, a ono se sastoji u tome da unutar Crkve potiču obiteljsko ozračje; da svojom jednostavnošću, iskrenopću i čistoćom odnosa pomažu u nadvaldavanju raznih oduđujućih oblika komunikacije, krutog i nedovoljno transparentnog ponašanja;
da svojom slobodom od zemaljskog bogatstva,od vlasti i časti budu proročki glas i znak Božjega kraljevstva u kojem je prema Isusovim riječima najveći onaj koji se „ponizi kao ovo dijete“ (Mt 18,4). Redovničke su zajednice darovane Crkvi da svojim posebnim karizmama i zajedništvom u poslušnsoti, čistoći i siromaštvu naviještaju i svjedoče slobodu djece Božje,
da budu znak kraljevstva Božjega koje „nije jelo i piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome“ (Rim 14,17).

Redovništvo je san a redovnici „sanjari“


Ako se retorički upitamo:
ima li još danas na svijetu mjesta gdje se radosno živi? Odgovor bi trebao glasiti:
sigurno ima!
Samostani su takva mjesta,
kuće odnosno zajednice u kojima se radosno živi.
Možda će koja sestra na tu tvrdnju u sebi promrmljati, više njih se nasmijati i naći u tim riječima potvrdu za svoju sumnju koja im se provlači većim dijelom ovoga promišljanja:
Taj uopće ne poznaje redovništvo!
Razmišlja o redovnicama kao o anđelima, a ne kao o ljudima.
Govor o redovništvu koje ne postoji,
o idealima koji nemaju pokrića u stvarnosti i koji su u konačnici neostvarivi, samo su tlapnja i san.
Da doista, redovništo je san,
i to onaj najljepši crkveni san,
san koji cijelom crkvenom životu daje nebesku privlačnost i draž.
Redovnici jesu, zapravo trebali bi biti „sanjari“,
oni koji „zaluđeni“ Kristovom ljubavi sve vide drukčije od drugih,
koji su s jedne strane tako jednostavni i stvarni,
a s druge strane tako čudni i nadstvarni u svojoj jednostavnosti, miru i radosti.
Crkva bi u redovnicima trebala i morala imati krila.
Redovničke zajednice trebale bi biti krila Crkve
partikularne (mjesne) i sveopće;
samostani bi trebali biti napajališta duhovnog mira i radosti,
mjesta na kojima se san i java dotiču,
gdje se stvarnsoti u snu preobražava
i san se u stvarnosti ostvaruje, doživljava.
Ako bi se protiv čega redovništvo danas trebalo boriti unutar sebe,
onda bi to trebala biti borba protiv napasti posvjetovnjačenja i konformizma koji nude ugodan i komotan,
ali isto tako i isprazan, bljutav i bezličan život, život koji više nikome ništa posebno ne znači.
Slaba je u tom pogledu utjeha u „razumnom“ objašnjenju kako breba biti realan i živjeti u skladu s postojećim mogućnostima.
Dok je , kako se to obično kaže, politika umijeće mogućega,
vjera je, smije se reći, „umijeće“ nemogućega:
„Bogu ništa nije nemoguće.“
Na vjeru kao „umijeće nemogućega“ podsjeća nas sam Isus u riječima:
„Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu:
„Iščupaj se s korijenom i presadi se u more! I on bi vas poslušao.“
Izgube li redovnici status „sanjara“, izgube li san kao pokretač svoga života i djelovanja,
tada će se doista moći upitati tko su i zašto su to što jesu.
Dok svjetovini realizam živi isključivo od materijalnih i tvrdoglavih činjenica i rađa tjeskobom i beznađem,
redovnički realizam živi prije svega od sna,
hrani se nadstvarnošću,
evanđeoskom naivnošću,
odnosno bezazlenošću i „nepopravljivom“ dobrotom,
i rađa nadom i radošću.
Evađeoski realizam utjelovlejn u redovništvu ne može ne biti zahtjevan,
čudan i neobičan;
više nego odjećom,
on mora provocirati svojim djelima, stilom života i ponašanja.
Dok je svjetovnih realista previše,
redovničkih, odnosno evanđeoskih nedostaje.
Usuđujem se reći njih ovaj svijet treba više od svega.
Nema danas područja na kojem redovnice ne bi mogli plodno djelovati,
nema naime životne i raden sredine koja ne bi trebala njihov evanđeoski entuzijazam i slobodu,
duhovnu sigurnost, nadu, radost i mir,
njihovo iskustvo ljubavi i zajedništava.
Mnogi su zajedno s njima spremni i sanjati svijet evanđelja,
mnogi su zajedno s njima spremni mijenjati sebe i svijet u kojemu žive u skladu s evanđeoskim realizmom.
Na njihov san posebno čekaju oni koje svi drugi izbjegavaju,
kojim nitko ne ide,
a oni ne žive daleko, i do njih ne treba dugo putovati.
U napsti da se izjednače sa svima drugima i budu gdje i svi drugi, redovnika i redovnica je danas, čini se, dovoljno, da ne rekenmo puno u „normalnim sredinama“,
u životnim okružjima i na radnim mjestima za koja se ionako natječu mnogi drugi.
A nisu li redovnici i dans kao i u doba svojih utemeljitelja pozvani poći prije svega tamo gdej nitko neće,
raditi s onima s kojima drugi ne žele raditi,
baviti se onim poslovima koje svi drugi izbjegavaju,
jer su ili teški ili se ne isplate,
ili najačešće i jedno i drugo.
A upravo za takve društveno stigmatizirane,
sebi prepuštene, zapuštene izaboravljene pojedince i skupine Bog traži svoje sanjare.
Možda među ostalima i zajednicu kojoj pripada određena redovnica?!
Možda u toj zajednici upravo tu određenu redovnicu?!
„Koga da pošaljem i tko će nam poći?!“
Ne smije se zaboraviti sanjati,
i ne smije se sramiti biti sanjar.
I Josipa su braća rozvala sanjarom!
Sjetimo se svega što je Bog za njih i njihov narod učinio u sušnim i teškim godinama upravo po tom sanjaru!
Ne zaboravimo također što piše u Svetom pismu:
„Miljenicima svojim u snu on daje.“
Jedan od tih miljenika je i sv. Josip, zaručnik Blađene Djevice Marije i Isusov poočim.
I on je poruku spasenja primio u snu, i njegov je san postao stvarnost evanšelja, evanđeoski realizam.
On koji je na neposredan način bio u službi utjelovljenja Sina Božjega,
i kome je Otac nebeski povjerio brigu za „dijete i majku njegovu“.
On današnjim redovnicima i redovnicama svojim zagovorom može pomoći da što dublje i jasnije shvate zašto su danas potrebni Crkvi i svijetu.
Antun Tamarut