Kongregacija sestara sv. Franje

Kongregacija sestara sv. Franje


Kongregacija sestara sv. Franje na čelu s predstavnicom Kongregacije u Hrvatskoj i jedinom Hrvaticom među sestrama, s. Annemarie Bogdanović došla je u Hrvatsku 2006. god. i osnovala Samostan Majke Božje u Cugovcu. Sestre sv. Franje su u Hrvatsku došle kako bi izgradile Dom za starije i nemoćne posvećen blaženom Alojziju Stepincu te na taj način proširile svoje misionarsko djelovanje. 2008. god. počinje, a 2011. god. završava izgradnja Stepinčevog doma.

Image

Cilj Kongregacije u Hrvatskoj je pružati skrb starijim i nemoćnim osobama te im na taj način povećati kvalitetu života i osigurati dostojanstvenu starost u ugodnom okruženju. Kongregacija sestara sv. Franje posebno brine i o duhovnoj dimenziji čovjeka te je bližnjima uvijek na raspolaganju za razgovor, savjet, utjehu, u trenucima tuge, ali i radosti. Želja i cilj sestara je vlastitim životom i primjerom svjedočiti Evanđelje po primjeru svetog Franje.


Sveti Franjo Asiški (1182.-1226.)


Image

Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka i dala mu ime Ivan. Otac je tom imenu kasnije dodao Franjo. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio vođa vesele mladenačke asiške družbe, “kralj gozba i zabava”, u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca.

Image

Već se u tom razdoblju njegova života nazrijevaju neke klice Božjega poziva.
Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja i junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu. Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen 1205. god. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu.Otac je bio razočaran, a razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.

Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod sv. Mise ove evanđeoske riječi: “Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” (Mt 10,9-10) Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: “To je što tražim, to je što svim srcem želim!” Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.
Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio “minoritskom” – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: “jednostavnom riječju, ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje”. Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećeredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašnim pjesničkim perom.
Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. U naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila i konstitucije njihovih utemeljitelja.
Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

Image

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – ili “Siromašne dame od sv. Damjana”, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku. Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.”
Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: “Smrt je pjevajući primio.” U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: više se nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu. 16. srpnja 1228. god. Papa Grgur IX proglašava Franju svetim, a 1979. god. papa Ivan Pavao II. proglašava Franju zaštitnikom ekologa.


Stepinčev dom za starije


Stepinčev dom za starije i nemoćne osobe nalazi se u malenom pitomom selu Cugovec koje je udaljeno desetak kilometara od Vrbovca, a četrdesetak kilometara od Zagreba. Stepinčev dom je izgrađen prema europskim standardima te može skrbiti o 45 starijih i nemoćnih osoba. Opremljen je najsuvremenijom opremom te nudi smještaj u jednokrevetne, dvokrevetne i u trokrevetne sobe ovisno o željama i potrebama korisnika.

Image

Sobe i kupaonice su funkcionalno namještene i prilagođene potrebama starijih, teže pokretnih i nepokretnih osoba. Kupaonice su opremljene lifterima (podizačima) sa sjedalicom i ležajem kako bi se njega korisnika obavljala što lakše i korisniku ugodnije. WC školjke su anatomski prilagođene starijim osobama, a uz svaku su postavljeni i držači. Dom ima prostrano dizalo koje korisnicima olakšava kretanje unutar same zgrade. Sobe su opremljene viševrsnim hidrauličnim krevetima i antidekubitalnim madracima. Svi kreveti su opremljeni trapezom. Ormarići uz krevete su opremljeni i pomičnim stolom za hranjenje. Sobe imaju alarmni dojavni sustav te je medicinsko osoblje u svakom trenutku obavještemo o potrebama korisnika. Korisnici imaju na raspolaganju za korištenje i nekoliko pomagala za kretanje (invalidska kolica, hodalice). Stepinčev dom ima modernu i prema europskim standardima opremljenu kuhinju, vlastitu praonicu i peglaonicu rublja te mrtvačnicu.

O kongregaciji


Image

1890. godine pater dr. Peter Natilli, jeronimitanac iz Spoleta (Italija) je s još četiri bolničarke Crvenog križa u Muenchenu, u Bavarskoj, osnovao udrugu njegovateljica pod imenom Bolničarke sv. Josipa koje su se nakon toga pridružile trećem svjetovnom redu sv. Franje Asiškoga. Prioritet udruge bio je pomoć starijima, djeci i bolesnicima.

Vođene Isusovom riječju iz Matejevog Evanđelja ˝Bio sam bolestan i vi ste me posjetili˝ mlade su bolničarke uskoro započele redovnički život i prihvatile pravila Male braće, sv. Franje Asiškoga.

Image

Simbol Kongregacije sestara sv. Franje prikazuje 4 elementa (Sunce, Zemlja, Oganj, Voda) koje je sv. Franjo u pjesmi stvorova opjevao godinu dana prije svoje smrti (1225.) već gotovo slijep. T «tau», zadnje slovo hebrejske abecede već je u starom zavjetu znak zaštite, okrilja, blagoslova i izabranstva, a podsjeća na otkupiteljski križ našega Spasitelja Isusa Krista. Franjo je volio taj znak i stavljao bi ga na svoja pisma. Zajedno sa blagoslovom iz knjige Brojeva 6,24-26, poklonio ga je bratu Leonu, kad je ovaj bio u teškim kušnjama.


Blagoslov bratu Leonu


Neka te Gospodin blagoslovi i neka te čuva!
Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude!
Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!

1920. god. sestre postaju Kongregacija biskupskog prava sa sjedištem u Vierzehnheiligenu u nadbiskupiji Bamberg pod nazivom Kongregacija sestara sv. Franje od Četrnaest svetih. 1934. prve sestre odlaze u misije u Peru, a 2002. god. osniva se misija u južnoj Indiji u Tamil Nadu. Kongregacija sestara sv. Franje je u Peruu osnovala ambulante, škole, domove za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi i javne kuhinje u kojima sestre sv. Franje skrbe za potrebe bližnjih. U Indiji sestre sv. Franje imaju dom za starije i nemoćne osobe i dječji vrtić.

Kongregacija sestara sv. Franje širi svoju misionarsku djelatnost po svijetu te su tako 2006. godine došle i u Hrvatsku. Više o Kongregaciji sestara sv. Franje možete doznati na: www.franziskusschwestern-vierzehnheiligen.de

Sv. Franjo Asiški i brat vuk


Image

Sveti Franjo Asiški jedan je od najvećih svetaca kojeg se smatra i zaštitnikom životinja. Nadaleko poznata je njegova povijesna pomirba sa bratom vukom.
Priča kaže da su u gradu Gubbiju ljudi strahovali od velikog, strašnog i krvoločnog vuka koji je napadao njihovu janjad, a navodno čak i ljude. Neprijateljstvo i netrpeljivost je sve više raslo. Potom građani izlože cijeli problem Franji. A on na zaprepaštenje sviju ode vuku u šumu, blagoslovi ga i pozdravi vrlo prijateljski: “Dođi ovamo, brate vuče!” Vuk mu se na te riječi privrženo privi uz noge. Franjo mu nastavi razlagati kako mu je ono janje zapravo sestra, te da ga razumije, jer zlo koje je činio nije zato jer je zao, nego jer je gladan, ali evo sad je prilika da sklope mir, građani će mu davati hranu, a on im neće više ovce napadati. I to je ona glasovita scena kad vuk pruža bratu Franji šapu. Ali Franjo je pristupio i građanima, koreći ih da im je Bog sve te nevolje pripustio zbog njihovih grijeha, te ih pozvao da se obrate: “Da vas Bog u ovom životu oslobodi vuka, a u budućem od vječnoga ognja.”
Ma koliko se to činilo nemogućim, primjer sv. Franje je primjenjiv i danas. Da bi vuk prestao napadati čovjeku ovce, čovjek mu ne treba “davati” hranu, dovoljno bi bilo da mu on hranu ne uzima (lovom).

Image

Sv. Franjo propovijedao je poruku ljubavi spram Boga svim živim bićima. Kad god bi Franji dali životinje koje su bile uhvaćene radi hrane, on bi ih puštao i upozoravao da paze da opet ne budu uhvaćene. sv. Franjo je bio privržen prema svim bićima zato jer su stvorena i pripadaju Bogu. Za njega su sva ta raznolika stvorenja koje je stvorio Bog bila poticaj i potvrda objave mudrosti, snage i dobrote Božje. Iz Franje je zračilo veliko spiritualno razumijevanje dok bi promatrao sunce, mjesec i zvijezde kako sjaje na nebu. Sklanjao bi gliste s puta i stavljao ih na sigurno mjesto, da ih netko ne bi zgazio, i snabdjevao bi medom pčele u zimi kako ne bi umirale od gladi. Franjina ljubav izvirala je iz spoznaje da su sva živa bića povezana s Vrhovnim Gospodinom. Budući su sva stvorene od Boga, Njemu s pravom i pripadaju. Stoga bi bilo nezamislivo za sv. Franju da bilo kome naudi.

Prilagođeno sa stranice www.zupa-svkriz.hr